Podbjel (lat. Tussilago farfara) je poznat i pod narodnim imenima: konjsko kopito, konjski lopuh, lepuh, lapuh, pustica, repušina, vinogradska kopačica.

U rano proljeće, dok još ne zazelene livade i obronci, podbjel među prvim biljkama procvjeta s žutim cvjetovima nalik na maslačak. Raste na glinenom tlu uz potoke, jarke ili nasipe uz obale rijeka kao i na željezničkim nasipima. Može se naći na skoro svim nadmorskim visinama od nizinskih do planinskih područja sve dok ima dovoljno vlage. Može rasti na velikim površinama i pomaže stvaranju plodnijeg zemljišta.  Podbjel je trajna biljka s jako razgranatim korijenom i podzemnim izdancima. U proljeće se najprije pojave samo bijelo-baršunasti ljuskasti cvjetni štapići sa po jednom žutom cvjetnom glavicom. Visoki su 10 do 15 cm. Za vrijeme cvjetanja, listovi su još pod zemljom i razvijaju se tek nakon cvatnje.

Pupoljci i mladi cvjetovi mogu se jesti sirovi ili kuhani. Imaju ugodan ukus koji podsjeća na sjeme anisa što daje specifičnu aromu salatama. Mladi listovi se mogu konzumirati svježi ili kuhani u salatama, kao dodatak juhama ili jednostavno kao varivo. Listovi imaju pomalo gorak ukus koji se može ukloniti pranjem poslije kuhanja. Čaj je aromatičan i može biti pripremljen od svježeg ili suhog cvijeta ili lista. Osušeni ili malo proprženi listovi se mogu koristiti kao zamjena za kuhinjsku sol. Korijen se može konzervirati u šećernom sirupu.

U narodnoj medicini podbjel je poznat kao izrazito ljekovita biljka te se koristio za liječenje bronhitisa, upale grla i ždrijela, bronhijalne astme, te tuberkuloze. 

Kod dugotrajnog kašlja i uporne promuklosti  travari su savjetovali više puta dnevno piti jako vruć podbjelov čaj s medom. Za pripremanje čaja, savjetovali su sakupljanje i cvjetova i listova koji sadrže više ljekovitih tvari nego cvjetovi.

Oprani svježi listovi zgnječeni u kašu upotrebljavali se kao oblozi kod svake teške plućne bolesti, kod crvenog vjetra i kod oštećenja tkiva praćenih plavocrvenim oteklinama pa čak i kod upale sluzne vreće.

Jedan od najpopularnijih sirupa dobivao se upravo od podbjela.

Zemljani lonac ili staklenku od krastavaca napunilo se naizmjenično redom lišća i redom neprerađena šećera, te se pustilo da se slegne i slagalo se  tim redom dok posuda ne bi bila puna. Tada se posuda zamotala s dva ili tri sloja pergamenta ili celofana i pohranila na zaštićenom mjestu u vrtu, u rupu, koju bi se zatrpalo zemljom. Ravnomjerna toplina uzrokuje proces vrenja. Nakon osam tjedana lonac ili staklenku travari bi iskopali i dobiveni sirup prokuhali jedan do dva puta. Ohlađenim sirupom punili bi male bočice s dugim vratom. Taj je sirup smatran najboljom obranom zimi i u vrijeme gripe. Uzimao se na čajne žličice. Svježe istisnut sok podbjelova lišća koristio se kao kapi protiv uhobolje.

Travari su savjetovali čaj protiv kašlja koji se spremao tako što su se pomiješali u jednakim dijelovima cvjetovi i listovi podbjela, cvjetovi divizme i plućnjaka te listovi trputca. Od te biljne mješavine uzimalo se dvije čajne žličice koje se prelilo s 1/4 litre vode. Dnevno se koristilo tri šalice toplog čaja zaslađena medom.

Cvjetna stabljika podbjela sadrži tragove pirolizidin alkaloida (eng.pyrrolizidine alkaloids) koji su potencijalno škodljivi jetri ako se unose u organizam u većim količinama.

U narodnoj medicini korištenje podbjela se nije preporučalo samo trudnicama i dojiljama, a u suvremeno doba, po smjernicama Europske unije, korištenje podbjela se uopće ne preporuča.

Djelomično preuzeto: Maria Treben "Zdravlje iz Božje ljekarne"