Dva prosjaka hodala po Rimu. Jedan je vikao: “Pomozi Bože!” A drugi: Pomozi care!” Caru je dosadilo slušati prosjaka gdje svaki dan viče: “Pomozi care!” te ga je naumio obogatiti.

Zato ga pozva k sebi, pa mu dade kruhu kome su bili zlatnici te mu reče: -Ne viči sad više, idi kući i budi sretan. Prosjak je, ne znajući što je u kruhu, krenuo kući.

Na putu sretne onog drugog prosjaka i ispriča mu sve što mu se dogodilo i ponudi mu kruh, pošto je bio uvjeren da kruh nije dovoljno ispečen.

Prosjak, koji je uvijek vikao:”Pomozi Bože!” prihvati ponudu i dade mu za kruh nekoliko zlatnika. Kad je došao kući, zareže kruh i na veliko čudo spazi gomilu zlatnika, te od tog dana prestane prositi.

Prosjak koji je vikao:”Pomozi care!”bio je primoran i dalje prositi. Kad je to car opazio, pozvao ga je k sebi i cijelu je stvar ispitao.

Kad je sve saznao, reče:” Ne koristi ti vikati: ‘Pomozi care’ jer Bog sreću dijeli!”