Pojam lateralnog mišljenja proizašao je iz de Bonova proučavanja funkcioniranja uma. Ustanovio je da mozak nije najbolja shvatiti kao računalo, zapravo je posrijedi »posebno okruženje koje omogućuje organiziranje informacija u obrasce«.

Um neprestano traži obrasce, razmišlja u kontekstu obrazaca i sam se organizira, uvodeći nove informacije u ono što već zna. Imajući u vidu te činjenice, de Bono je primjetio da se nova zamisao u pravilu mora boriti sa starim zamislima kako bi se utvrdila. Tražio je načine da nove zamisli nastanu spontanom spoznajom, a ne uslijed sukoba.

Lateralno mišljenje je proces koji nam omogućuje preustrojiti naše obrasce, otvoriti um i izbjegavati razmišljanje na klišeizirane, utvrđene načine. Posrijedi je zapravo kreativnost, ali bez imalo mistike. Riječ je jednostavno o načinu bavljenja informacijama koji rađa kreativnijim ishodima. De Bono pita što je humor ako ne iznenadni preustroj postojećih obrazaca? Ako možemo uvesti element neočekivanoga, ne moramo robovati tim obrascima.
Lateralnom mišljenje suprotstavljeno je »vertikalno mišljenje«. Naša kultura općenito, a osobito naš obrazovni sustav, ističu primjenu logike kojom jedna ispravna postavka prelazi na sljedeću i naposljetku se stiže do »pravog« rješenja.

Takav je oblik vertikalnog mišljenja najčešće primjeren, ali kad se nađemo u osobito teškoj situaciji, možda nam neće omogućiti potreban skok – katkad moramo »razmišljati izvan okvira«. Ili, kao što to kaže de Bono: »Vertikalno mišljenje služi produbljivanju iste rupe. Lateralno mišljenje služi kopanju rupe na drugom mjestu.«

Lateralno mišljenje ne poništava naše vertikalno mišljenje, već ga dopunjuje, primjenjuje se kad iscrpimo druge mogućnosti normalnih misaonih obrazaca.