Vrijeme priprave, vrijeme iščekivanja, vrijeme došašća stiglo nam je na vrata.
To je vrijeme u kojem se svaki vjernik pripravlja za rođenje Krista kralja. U vremenu iščekivanja vjernici pripravljaju se kroz zornice, molitve i meditacije, pripravljaju svoje duše za najsretniji blagdan u godini, jer treba se očistiti od grijeha, zala i svih nečistoća i nereda. Treba temeljito očistiti dušu i postaviti svečani stol i jaslice za maloga Isusa unutar našeg srca i duše.
Vrijeme priprave, vrijeme iščekivanja, vrijeme došašća stiglo nam je na vrata. Treba pospremiti kuću, izribati podove i oprati prozore. Treba ispeći najmanje dvadeset vrsta kolača i spremiti prepuni blagdanski stol sa svakakvim skupocjenim delicijama jer ipak Božić je samo jednom u godini. I da ne zaboravim, treba juriti po trgovinama kupujući što više poklona za sve jer ne smijemo nikoga izostaviti. A tek biranje najljepšeg drvca! Ne može biti bilo kakvo, obična jelka je previše obična.
Treba moći sve pripremiti, napraviti i napokon sjesti i uživati u Božiću sami uz televizor i računalo uz nadu i strepnju da će netko od rodbine možda i navratiti. I na Božićno jutro gledati i komentirati slike na nezaobilaznom facebooku jer što nije na facebooku nije se ni dogodilo.
Ali gdje je nestao Isus iz suvremenog Adventa i Božića? Da li se skriva u lampicama i anđelima? Ili u kićenju bora? Ili u prepunom blagdanskom stolu? Društvo nas potiče na kupovanje, kupovanje i potrošnju kao da su to najbitnije pojave vezane uz Božić. A što je s tisućama ljudi koji si ne mogu priuštiti takvu raskoš i rasipništvo? Što je s onima što jedva imaju što staviti na stol i s onima koji jedva imaju krov nad glavom?
Kažu da je Božićno vrijeme najdepresivnije vrijeme u godini kada ljude pogađa depresija i melankolija. Kako i ne bi kad nitko više nema vremena za druženje, za čovjeka i bližnjeg. Kada smo se zadnji puta sjedeći uz prepuni blagdanski stol sjetili našeg susjeda koji možda i ima topli krov nad glavom, ali je zaboravljen i ostavljen od svoje rodbine, sam i usamljen koji sjedi za polupraznim stolom gledajući u reprizu reprize Božićnog filma u kojem su svi nasmiješeni, zagrljeni i sretni.
Naravno da se mora javiti melankolija, pa i depresija kad nas toliko bombardiraju američkim filmovima s „happy end“-ovima i čudesima kada se pojavljuje Djed Božičnjak koji popravlja stvar i čini ljude sretnima. I uljepšati nekome blagdan posjetom i lijepom riječi i gestom vrijedi više nego sva svjetlucava svjetla, svi skupocjeni pokloni i svi kolači zajedno.
Čuda se događaju, pogotovo na Božić, ali ljudi sami moraju otvoriti srce i pustiti da im se dogodi Božićno čudi.
Zato neka nam svima adventsko vrijeme bude vrijeme priprave, ali ne kolača i drugih materijalnih dobara, nego vrijeme priprave srca za ljubav prema Bogu, sebi i bližnjima.
