Još par dana i dolazi nam Božić i vrijeme darivanja.
Lagano me već lovi panika, još nisam bila u pohodu na trgovine i poklone za cijelu užu i širu familiju i pokojeg prijatelja. Na sveznajućem googlu upisala sam božićni pokloni u tražilicu i otvorilo mi nekoliko tisuća različitih rezultata sa stvarno prekrasnim idejama.
Samo, prosječni poklon, recimo, za supruga iznosi minimalno 100 kuna. I sad nekoliko poklona za supruga, jedan je nekako premalo, nekoliko za djecu, za baku, djeda, brata, šogora…popis je poduži a stanje na kartici je više nego zabrinjavajuće.
Koga izbaciti iz Božićnog darivanja?
Djecu ne možemo, pa Božić je jednom u godini, neka se malo vesele. Supruga? Sigurno će mi nekoliko lijepih poklona pokloniti, tako da nije baš pošteno. Brata? Nije baš da se ovu godinu nismo dobro slagali, ali dobiti će samo dva/tri poklona. Baka i djed su stari pa i njima neki vitamini i minerali za zdravlje. I tako se popis nastavlja u nedogled i nisam ga uspjela smanjiti samo povećati.
Ali usred sveg tog manijalkalnog jurišanja na trgovine i kupovanja potrebnih i malo manje potrebnih poklona, gdje se izgubio Božić? Da li je bit Božića kupiti, kupiti i kupiti što više i što ljepše i skuplje poklone jer ipak Božić je jednom u godini? I nema veze što ćemo prvi mjesec živjeti lošije od crkvenih miševa kad otplatimo sve minuse na karticama upravo zbog poklona?
Stari običaj je bio da se za Božić daruju djeca i mladi jabukom i čarapama, pokojim čokoladnim bombonom i jednom igračkom. Možda je to vrijeme bilo bolje?!
Nije bilo toliko poklona i gledanja tko je kome što i koliko poklonio. Unutar obitelji njegovale su se tradicija i ljubav. Da li danas možemo pričati o obiteljskom Božiću?
Obiteljskom božiću u kojem su roditelji i na sam Badnjak, ponekad i na Božić na poslu, djeci koja su ostavljena u vrtiću dok roditelji završavaju obaveze i sve rade kroz žurbu i nervozu, i kolači, pospremanje, kićenje božićnog drvca i poklanjanje darova s pokušajem da se nadoknadi vrijeme koje nisu bili uz svoju obitelj.
Nije li Božić svetkovina rođenja Boga-čovjeka? Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". Da li radimo na svojoj svetosti i božanstvenosti na blagdan Božić? Ili smo se prepustili komercijaliziranom prazniku potrošača i ljenčina? Treba li bi se svi zapitati da li nam Božić predstavlja napor i muku zbog svih priprema i radnji? Ponekad se i slažem s Grishamom i njegovom čuvenom knjigom Kako preskočiti Božić ako razmišljam o prazniku komercijaliziranom Božiću.
Ali blagdan Božića ne bi trebao biti napor i muka koju jedva čekamo de prođe. Trebao bi odisati zajedništvom i ljubavlju, povezanošću i blagošću, mirom i dobrotom i skromnošću.
Pokloni ... nisu li vrjedniji pokloni darovani od srca koji ne moraju naše financije dovesti preko ruba bankrota, već mali simboli pažnje i naklonosti za naše najmilije?
Za druge, u današnjem svijetu u kojem uvijek nedostaje vremena, gdje se gubi individualnost i čovjek, zastanimo malo.
Pogledajmo čovjeka do sebe u autobusu, tramvaju, nasmiješimo mu se, recimo mu lijepu riječ.
To neće izbrisati sve probleme koji nas more, ali pomoći će nam da se bolje osjećamo, da ponovno budemo čovjek i pokažemo našu ljudskost.
