U današnjem suvremenom svijetu sve više se gubi pravo značenje Božića. Božić postaje komercijalizirani praznik potrošnje, odmaranje i prejedavanja.
Sukladno prilagođavanju duha i pritiska vremena, narodna kultura i običaji mijenjaju se s promjenama društvenih i političkih prilika. Ali Božić ima svoju tradiciju u svakoj kulturi, pa tako i u Hrvatskoj.
Božić je dan kada se slavi rođenje Isusa, Božjeg sina koji rodivši se, daruje ljudima mir i veselje. I iako postoje božićni običaji u cijelome svijetu i slave isti događaj, zateknemo li se u Rimu, Beču ili Parizu za božićnih dana, sve će biti slično, ali ipak drugačije nego u Hrvatskoj. To drugačije znak je nacionalnog božićnjeg svetkovanja.
U predbožićno vrijeme važan je svetak svete Lucije, zaštitnice vida, krojača i kovača. Po narodnom vjerovanju , od sv. Lucije do Badnjaka je dvanaest dana koji označavaju dvanaest mjeseci u sljedećoj godini, i kakvo će vrijeme biti tih dana, takvo će vrijeme biti u pojedinim mjesecima naredne godine.
Božićno žito još uvijek se sije ili se nabavi u trgovini ili cvjećarnici. Ali u tradiciji žito se sijalo za sv. Barbaru ili najkasnije sv. Luciju. Na Božić se gatalo o osobnoj sreći prema rastu i vlažnosti žita te se smatralo da ono simbolizira budući rast i plodnost usjeva.
Žitnu slamu bake i djedovi opisuju s posebnim zanosom i opisuju s nezaboravnim doživljajima. Na Badnji dan bi gospodar kuće prije ručka svezao breme žitne slame. Kad bi svi poslovi navečer bili završeni, gospodar kuće unio bi slamu u kuću riječima: Faljen budi Ježuš Kristuš, na tem mladem letu daj vam Bog sega obilja, daj vam Bog Puričov, piličov, račičov, gusičov, ždrebičov, teličov, čoričov, sega obilja, mira i blagoslova Božega i dušnoga zveličejna najviše. Nakon toga žito bi pospo po stolu u znaku križa, a slama koja bi bila ispod stola služila je djeci za igru vjerujući da će tako u sljedećoj godini lako nalaziti ptice.
Božićno drvce najizrazitiji je simbol suvremenog Božića, ali taj običaj nije bio poznat u Hrvatskoj do sredine 19. Stoljeća. Nakon posne večere ukućani bi kitili bor koji bi ukrašavali voćem, jabukama, kruškama, šljivama, pozlaćenim orasima i lješnjacima.
Jaslice se povezuju s legendom o sv. Franji Asiškome koji je 1223. godine u šumi uz oltar postavio jaslice sa slamom i doveo magarca i vola. Prema toj legendi, tijekom obreda Djetešce Isus pokazalo se svecu i zatim opet nestalo.
Svijeće, danas električne žaruljice, krasile su stolove i predstavljaju znak što veže božićno zelenilo uz prirodni tok godine i buđenje novog svjetla. U istri bi zapalili dvije svijeće, jednu za žive, drugu za mrtve. Pazili bi kako svijeće dogorijevaju; ako je prije dogorjela svijeća za mrtve, to je bio znak da više treba moliti za mrtve, odnosno za žive ako je prvo dogorjela ona druga. Promatrali su i na koju se stranu izvija dim ugašene svijeće jer su vjerovali da će u tom predjelu polja biti bolja ljetina.
Posna badnja večera protjecala je u posebnom božićnom ukrasu kuće gdje se stol prostirao po unaprijed zadanim pravilima koja određuju što dolazi ispod, a što i na koje mjesto iznad stolnjaka. Tako uređen stol nije se raspremao do završetka božićnih blagdana, a važnu ulogu imala su i pomno odabrana jela koja su se smjela blagovati tek nakon Polnoćke.
Na sam Božić, nakon mise se objedovala. Prije objeda gospodar kuće je molio i palio svijeće koje je nakon ručka gasio vinom. Tek se tog poslijepodneva prekidala najuža obiteljska zatvorenost i moglo se ići u posjete susjedima i rodbini.
Završni akord don Frane Ivanišića (1905:38):
Božić kratak dan, sunce brzo umakne, svak odmiče kući na večeru. Ne triba ništa kuhat, priteklo od podneva pečenoga, kuvanoga, malo se popije. Bog se moli, užgu sviće na trojici i blaguje. Za večeron svake šale i inglende, ali ne mili se stat na nogu, jer se malo spavalo prošle noći, pa svak iđe na vrime ligat.
