Rimljani su imali stroga pravila o boji cipela koju pojedini ljudi smiju nositi. Taku su, primjerice, magistrati stjecali pravo na nošenje crvene obuće određenog oblika. Obuća je bogatuna bila obojena u različite boje te često urešena zlatom, srebrom i draguljima. S vremenom su, međutim, takvu obuću počele oponašati i siromašnije klase, tako da je zloglasni, transvestitski nastrojen car Heliogabal (204. – 222. Godine) morao objaviti proglas kojim je zabranio skupu obuću svima osim visokorođenim damama – i dakako, samome sebi.

Car je pak Aurelijan (270,-273. Godine) oštro osuđivao obojene cipele, smatrajući ih ženskastima. Stoga je muškarcima zabranio nošenje crvenih, bijelih, žutih i zelenih cipela, po čemu možemo zaključiti da su one među onodobnim kicošima bile prilično omiljene.

U trinaestom stoljeću se u Britaniji razvila neobična moda pornografskih cipela. Omiljena cipela tog doba, takozvana poulaine (pulena, „zvir“), imala je špic zakrenut u vis kao kljun jedrenjaka, a on se osim toga kroz godine se sve više produživao, dok napokon nije dosegao punih trideset centimetara. Te je ekstremne primjerke, da zadrže erekciju, valjalo puniti plutom i mahovinom, a osim toga su se još i vezivali lančićem za koljeno kako se nesretni vlasnik ne bi o njih popiknuo.

Neki su muškarci vrške svojih zvijeri oblikovali i bojili u replike ukrućenog penisa, vjerne do u pojedinosti, pa ih nosili na dekadentnim večernikama d se njima gurkaju ispod stola. Takav je eksibicionizam naišao na osudu i crkvenih i svjetovnih vlasti pa je valjano čak i uvesti nove zakone koji su dužinu vršaka tih „špićoka“ograničavale na petnaest centimetara u slučaju pučana i na nešto malo više u slučaju ljudi plemenita roda.