Od kada je Descartes postavio hipotezu: "mislim dakle jesam", ista je zadala temelj filozofskog pitanja: "ako mislim, je li to potvrda da mi stvarno postojimo, pošto smo svjesni da mislimo?" Tako su se vodile mnoge rasprave za i protiv tog mišljenja. Točnija formulacija bila bi: "Osjećam, dakle postojim!" Tokom osjećanja, svjesni smo jedino sadašnjosti, osjećati ne možemo u prošlosti. Samo možemo misliti - o prošlosti i budućnosti, i to je srčika razloga zašto navedeni filozof ne definira stvarno stanje realnosti, tj. zbilje. Dakako, ima i slučajeva kada je on u pravu, no mi ovdje tražimo formu koja uključuje sve slučajeve.
Kada je Descartes bio u svjesnom stanju mišljenja, on je osjećao da misli, bio je u trenutku tog akta, gdje je svijest o misli toliko brza da ne može biti "mišljena". To će reći da ljudi pokušavajući shvatiti što je "pjesnik time htio reći", oni misle njegove misli. Nisu njeni kreatori i ne doživljavaju je na način kako ju je navedeni filozof doživljavao. Mi najčešće budemo u stanu mišljenja nagađajući što je bit te misli i što onda znači i što donosi kao poruku ili informaciju koja će poslužiti misliocu?
Što ćete uraditi ako Vas zamolim da mi date svoje mišljenje o strukturi prethodnih poglavlja? Prvo ćete razmisliti što ste pročitali, dakle prisjetiti se toga i onda izvući svoje mišljenje. Taj proces zamišljenosti i iluzorne realnosti vidite svakodnevno kada se ljudi "zagledaju" te nisu svjesni okoline. Kada ste u stanju svijesti, konstantno osjećate trenutno stanje, u svakom trenutku VI znate da postojite, ne morate se prisjetiti toga. Karl Jaspers govori o problemu intelekta današnjih filozofa: "Oni su često u nedoumici. Naprotiv tome, moraju znati, a ne biti u nedoumici!” Počelo te tvrdnje leži u tome da ljudi moraju biti svjesni da jesu, uvijek biti spreman na reakciju, biti oko okoline i u njoj, ne samo biti u njoj.
Veliki geniji svijeta, pače virtuoza realnosti, poput Da Vincija i Tesle, stvarali su povijest svijeta živeći svoje život tako da jesu. Jednostavno su vidjevši svijet koji nas okružuje stvarali igračke svijeta. Shvaćajući to, koristili su zakone prirode poput bogova i iz toga su nastali nebrojeni izumi. Svoj život su posvetili poboljšanju svijeta u kojemu živimo, te time zaslužuju najvišu počast. Što nas onda toliko privlači da veći dio svog života provodimo u mislima? Ne bismo li mogli biti kreatori svojih iskustava te time pridonositi osobnom boljitku, ili zajednice u kojoj živimo, pa možda i na planetarnoj razini?
