Veliki ruski pisac Lav Tolstoj napisao je novelu pod naslovom:"Koliko je čovjeku potrebno zemlje?". Novela opisuje siromašnog seljaka Paholka i njegovu pohlepu.
Paholk je čuo za pleme koje je živjelo u blizini planina Urala, Baškire koje nije držalo zemlju za naročitu vrijednost. Stoga je odlučio potražiti svoju sreću među njima. Posjetio je poglavicu i zatražio nešto dobre zemlje za svoje potrebe.
Nakon što je iznio svoj zahtjev pred poglavicom, on mu je nezainteresirano odgovorio: "Izaberi komad zemlje koji god želiš, cijena će biti tisuću rubalja."
Nakon pregovora dogovorili su se da će Paholk dobiti za rečenu cijenu toliko zemlje koliko bude stigao obilježiti od izlaska do zalaska Sunca.
On će ići prvi i na određenim razmacima zabijati kolčiće a Baškiri će ići za njim i orati brazdu, kako bi parcela bila vidno obilježena. Naravno, stvar je bila u tome da je trebao zatvoriti krug njive prije nego što sunce zađe inače će ostati bez svega, i bez novca i bez zemlje.
Uvjet se nije činio pretežak, te je Paholk uranio sljedećeg jutra a mnoštvo Baškira je izašlo da ga pozdravi i ohrabri u njegovom nastojanju
Osjećajući se snažnim, Paholk je izvanredno napredovao, i bez odmaranja iskolčio dužinu od oko četiri i pol kilometra.
Razmišljao je da li mu je to dovoljno budući da je već bilo podne i sunce ga je snažno pržilo po leđima. Ne smije krug razvući previše. Ali, što je dalje hodao postajao je bogatiji, jer je imao sve više zemlje. Stoga je odlučio još malo napredovati, još samo malo.
Paholk se sad umorio a njegova tikva za vodu već je bila prazna. Pomislio je da krene natrag prečacem prema selu Baškira. Ali to će unakaziti izgled njive. Ne, on mora lijepo zatvoriti krug, da njiva ima pravilan izgled. Tako će biti bogatiji nego što je mogao zamisliti i u svojim najljepšim snovima.
S vremenom Paholk je izravnao crtu i krenuo natrag, iscrpljen. Jedva je imao snage zabijati kolčiće, a sunce je već bilo vrlo nisko na obzoru i brzo je tonulo.
Utrkujući se s zalazećim suncem i ulažući posljednje atome snage, počeo je trčati zadnjih nekoliko stotina metara zatvarajući krug. Ali je pao na tlo.
Prekoračio je svoju granicu izdržljivosti. Da je samo odustao od one doline koju je još na kraju bio obuhvatio, i da je izostavio onaj pošumljeni dio. Paholk se uspravio na noge i posrćući pokušao nastaviti trčati.
Počeo se već spuštati mrak. No, Paholk je mogao vidjeti Baškire na svega nekoliko stotina metara, koji su ga dozivali i hrabrili da stigne do cilja. Dok su mu ti glasovi odzvanjali u ušima, Paholk se prisiljavao da pretrči zadnju dionicu, bacivši se konačno među mnoštvo, kao što je krug Sunca utonuo na obzoru.
Vidjevši da je uspio, poglavica reče okupljenima: "Ovo je snažan i odlučan čovjek koji je zauzeo puno zemlje!"
Ali Paholk se nije micao. Zgrabili su ga i okrenuli na leđa. Oči su mu bile otvorene i ukočene. "Da si zahvatio malo manje, još uvijek bi bilo dovoljno. Ovako, dosta ti je dva kvadratna metra."
Svi Baškiri su suosjećajno zakukali. Iskopali su mu grob. Bio je dug svega dva metra, za dužinu od glave do stopala.
Koliko je čovjeku zaista potrebno zemlje?
Na to je pitanje svatko se od nas mora prije ili poslije suočiti.
I stvarno, koliko je dovoljno, kako znati kada treba stati?
Čovjeku uvijek treba još, uvijek juri i žuri, a nikada ne stiže na cilj, rijetko tko uzme vremena za predah od bjesomućnog trčanja.
Taj put za moći i bogatstvom može voditi samo do samouništenja, samoubojstva bez imalo sreće.
