Hodajući graciozno pokraj rijeke, u svom potpunom šarenilu misli i osjećaja, slatka maca spazi psića. Sjedio je snuždeno pokraj rijeke i potiho jecao, u ritmičnim uzdasima, kao da prati svoj unutrašnji glas tuge. Pomisli maca: “ja sam tako vesela i razigrana, idem vidjeti zašto ovaj psić ne vidi ljepotu svega što je oko nas, pa da mu to bude na radost i mir”. I tako polako, mačjim tanašnim hodom priđe psiću i započne priču…

“Hej, vidjela sam te iz daljine kako plačeš, što to nije u redu?”

Psić je netremice pogleda, obriše kapi suza s njuške i odgovori: “Ma, ništa što bi ti mogla riješiti?”

Maca se pomalo uvrijedi na taj komentar, pošto je mislila da sve može kada hoće, i da je svaki njen pristup ispravan, te dometne: “Pogledaj svijet oko sebe, prepun je ljepote, sklada, mira, ljubavi također! Znaš, kroz filtere koje gledaš svijet, tako ćeš se i osjećati.”

Psić pažljivo posluša što je maca rekla i uzvrati nježno: “Vidiš, u tvojem carstvu sve cvjeta, tvoja misao je vodilja i sa time stvaraš svoja iskustva. Znaš, i ja sam nekada bio takav, mislim, još uvijek jesam. Ali nije to razlog zašto sam ostao sjediti ovdje promatrajući rijeku i puštajući djeliće svoje duše i sjećanja da odu s njom”.

Maca se osjeti dirnutom nakon izgovorenih riječi i upita: “Ako si nekada bio takav, zašto onda odabireš biti žalostan? Jesi li čuo da je život prekratak da bismo ga trošili za negativne osjećaje i tugovanja?”

Psić polako nastavi: “Zamislimo ovako. Život je skup korijenja, stabla, granja, lišća i plodova nekog drveta. Kada smo sretni i gledamo svijet ‘ružičastim naočalama’, ništa što je loše ne može nas duboko dodirnuti da postanemo tužni. Tada nam u životu sve cvjeta i imamo graciozan hod, šepirimo se i smijemo, i sve je super! I to je odlično, dapače! Zašto ljudi ne bi bili sretni?”

Maca se gotovo pretvorila u uho zbog načina na koji je psić pričao.

On doda: “No postoji i nešto drugo sa tim istim drvetom. Kada dođu jaki vjetrovi, kiše i oluje, hoće li drvo opstati, jako ovisi o korijenju koje je uraslo u zemlju. Da kažem to jednostavnije, u trenutcima tuge i žalosti moramo naučiti što je to što nas tišti i zbog čega nam suze idu. Promatrajući sve te osjećaje, postajemo bolje osobe ne samo prema sebi, već prema svima ostalima, jer smo naučili gdje je uzrok problema. A vjerojatno si čula da kada se uzrok pronađe – problem nestane!”

Maca ljubazno odgovori: “Znam, sada si me podsjetio i na moje teške trenutke koje sam prošla. Da nije bilo njih, sada ne bih znala cijeniti svaki osjećaj koji je prošao mojim tijelom, a kamoli nositi se sa time”.

Psić joj uzvrati: “Upravo tako! Sada smo došli na istu rijeku!” Blago se nasmiješi maci i nastavi: “U životu nas čekaju mnogi usponi i padovi, to je neizbježno. Svijet nije ružičast, a niti crno-bijeli. Svačiji život ima cijeli spektar boja koji postoji, i ovisi o tome koliko smo naučili biti prilagodljivi svim situacijama, to naš karakter čini kvalitetnijim, snažnijim. Jesi li shvatila što želim reći?”

Maca odmah odgovori: “Da! Sve sam shvatila, tako si to lijepo objasnio, i osjećaje, i metaforu sa drvom i sve ostalo. Ali… Još uvijek ne znam zašto tu sam sjediš i plačeš, zar nemaš nekoga tko ti može biti rame za plakanje?”

Polako se prebacivši u ugodniji položaj, psić pogleda u vodu i gledajući u odraz svoga lica nastavi: “Kao što ja na površini ove vode vidim svoje lice, tako u reakcijama svoje partnerice vidim odraz sebe. Ako se voda uzburka, a to su problemi o kojima sam ti pričao, taj odraz više neće biti jasan, ponekad neću uopće vidjeti što je iza površine. U takvim situacijama, međusobna podrška između partnera je upravo ono stablo koje spaja korijenje i grane.”

Maca se duboko zamisli, a psić polako privede kraju ugodan dijalog: “Meni treba rame za plakanje, ali i netko sa kime ću dijeliti sve, ne želim sam prolaziti kroz život. Mogu biti radostan, ali i tužan; mogu biti razuman, ali i blesav; mogu biti ovakav, ali mogu biti i onakav. Koja mi je vrijednost svega toga ako nemam to sa kime dijeliti? Želim imati nekoga tko će biti ovdje i kada je površina vode savršeno mirna, no pogotovo i kada je rijeka uzburkana, da ta osoba i dalje bude tu.”

Maca se približi psiću, zagrli ga i kaže: “Psiću moj jaki, ti cijelo vrijeme govoriš o ljubavi, a i ja znam da ona nije uvijek lagana. No to nije razlog da nakon nekoliko prepreka treba odustati. Koliko životinja ima na svijetu koja će nam biti ogledalo, tako da u njima vidimo sve ono gdje trebamo raditi na sebi?”

Psić doda: “Nema bezbroj takvih, ali vidim da se ti i ja savršeno razumijemo”.

Maca završi: “Od sada, ti si moja voda; teći ćeš i tamo gdje su brzaci, ali i gdje voda zastane. Gdje god da se dogodi promjena naših oblika na površini vode, ti i ja ćemo zajedno učvrstiti korijenje i izdržati svaku oluju. A opet, to će nam donijeti da nam drvo bude predivno i kada se budemo šepirili pokraj ove rijeke sjetivši se da smo oboje bili u pravu, ali smo ipak pronašli zajedničku istinu.”