Čovjek je odgovoran za osjećaje i sreću koja je uvjetovana stavovima u njemu i pod njegovom su kontrolom. Sve što treba za sreću čovjek nosi u sebi i zato za svoje zadovoljstvo preuzima punu odgovornost.

Važan preduvjet sreće je slobodno prihvaćanje onoga što se ne može promijeniti.

Stvarnost oko nas je dijelom i konstrukcija našeg mozga. Pristup imamo samo nekim aspektima vanjske stvarnosti. Nju vrednujemo prema korisnosti. Istinito je što pomaže, razviti osnovno povjerenje, bezuvjetni optimizam i sveobuhvatnu ljubav prema svemu živome i postojećem.

Samo 10 do 20 posto objektivnih životnih okolnosti doprinosi čovjekovoj sreći. Tko emocionalno prihvaća i neuspjeh, djeluje opušteno i koristi maksimalno svoje potencijale. Nikada se ne može sa sigurnošću procijeniti ispravnost odluke.

Čovjek može djelovati samo s najboljim znanjem i savjesti iz ograničenih perspektiva svog ovdje i sada. Ne smije se bojati pogrešaka: danas negativno sutra se može pokazati kao pozitivno... Treba stalno isprobavati i ispravljati, probleme i neuspjehe pretvarati u šanse učenja, radovati se i malim naprecima.

Stvarima treba prilaziti bez predrasuda i iz njih učiniti ono najbolje. Sebe, kakav čovjek jest, treba pozitivno prihvatiti sa svim svojim obilježjima i karakteristikama. Kao i svaki drugi, ja sam neizmjerno vrijedan neovisno o mom izgledu, uspjesima i socijalnom statusu... Kada mogu pokazati što jesam, tada sam otvoren i autentičan. Moje davanje ne ovisi o istovrijednim primanjima. Važne su mi unutarnje a ne vanjske nagrade: tada mogu prolaziti kroz život bez nekih posebnih očekivanja.

Ljudi su različiti kao i njihove subjektivne stvarnosti. Drugi smije i treba biti kakav jest, on je odgovoran za svoje djelo. Nemamo pravo drugome nametati svoje propise... Moramo otvoreno i autentično iznositi svoje želje u »ja«-porukama...

Sve navedeno čini ključ, tajnu i preduvjete dolaženja do vlastite sreće, koja mora biti čovjekovo autentično djelo, rezultat napora, a ne slučajni poklon ili lutrijski zgoditak.

Treba promijeniti pristup sreći, pa će je čovjek duže zadržati, kao i pristup nesreći, pa će kraće trajati.

Radi se o čovjekovu stavu prema sreći i nesreći, a ne o isključivo poklonu dragog Boga ili majke prirode.

I priroda i Bog će čovjeka učiniti sretnima ukoliko tome on doda i svoj napor, ukoliko na tome i on radi i kod svega toga prepozna pravi put, koji doista vodi prema sreći!