Duhovna inteligencija predstavlja unutarnju mudrost, sposobnost razmišljanja izvan ustaljenih okvira, empatiju i mogućnost spoznaje vlastitog ja.
Iako zvuči vrlo "istočnjački", nije vezana ni uz religije niti uz religioznost. Vezana je uz par vječnih pitanja kao što su "Tko sam ja?" "Koja je svrha mojeg života?" i "Gdje pripadam?".
Spominje se u literaturi već petnaestak godina, međutim, svoju dublju primjenu (uključujući i u poslovnom kontekstu) doživjela je tek u 21. stoljeću i to kroz definiranje pojma "Duhovnog kvocijenta inteligencije" (SQ).
Dvojac sa Sveučilišta Oxford, Danah Zohar, predavač na poslovnoj školi Said i psihoterapeut Ian Marshall, u svojoj knjizi "Kvocijent duhovnosti: povezivanje sa vlastitom duhovnom inteligencijom", definirali su duhovni kvocijent inteligencije kao ljudsku potrebu za smislom, vrijednostima i općenitom životnom svrhovitošću.
Duhovna inteligencija je ona koja nam dopušta da težimo i sanjamo o ostvarenju naših ciljeva. Ona predstavlja ono u što vjerujemo te ulogu koju naša duboka uvjerenja i vrijednosni sustav imaju na poteze koje činimo u svim aspektima našeg života.
Predstavlja onaj treći bitni "Q" (kvocijent) koji čini kompletnu osobu.
Vodila je velike lidere kao što su bili Mahatma Gandhi, Nelson Mandela, Martin Luther King i Majka Tereza. Predvodnici su to tzv. transformacijskog ili vizionarskog vođenja, koje se u literaturi još naziva i vođenje uz služenje. Takvi lideri imali su sposobnost osmišljavanja i stvaranja vizije i smisla, prije svega za sebe same, a onda i za druge ljude oko njih. Njihova svrha nije bila indoktrinirati i nametati, nego stvarati kulturu dijaloga, timskog rada, i svrhovitosti.
Ona ljude čini kreativnim i daje inspiracije, osjećaj za smisao i vrijednost, savjest. Prevladava ponor između čovjeka i drugih, omogućuje razumjeti tko je čovjek i što neke stvari za njega znače, pitanja dobra i zla.
Ne misli čovjek samo mozgom, »glavom« (racionalna inteligencija) nego i emocijama i tijelom (emocionalna inteligencija) kao i duhom, vizijama, nadama, osjećajem za smisao i vrijednost (duhovna inteligencija).
S racionalnom inteligencijom ljudi analiziraju, s emocionalnom povezuju, a s duhovnom osmišljavaju svoje ponašanje, stavove, uvjerenja, doživljavanje i osjećanje. Ona odgovara čovjeku na pitanja: Tko smo, kamo idemo, prema čemu težimo?
Omogućuje doći i prepoznati smisao događanja u čovjeku i oko njega, u odnosima s drugima i sa sobom. Ona je osnova svačije osobne etike, morala, ponašanja prema sebi i prema drugima. S njom se može ostvariti dobar, kvalitetan, smisleni, svrhovit život i ponašanje. Ona je nužna tko se želi u kompleksnom i kaotičnom svijetu, kakav je prije svega danas, snaći i ostvariti život stvarne sreće i zadovoljstva. Ona čovjeka ne samo da usrećuje i povezuje nego također vodi u cjelovitost, cjelinu osobnog i zajedničkog života.
Jörg-Peter Schröder uči da čovjek prema svom kutu gledanja oblikuje i preoblikuje vanjski svijet i svoj život. Osobna interpretacija čini neki događaj pozitivnim ili negativnim za čovjeka. Odluka za svoje ponašanje nalazi se u vlastitom mozgu, u emocionalnom sudu koji vrednuje dobro ili loše.
Slika i vrednovanja svijeta su osobne i individualne različite konstrukcije. Svijet čovjek gleda iz svog kuta. Vrednovanja vanjskih događanja su individualna i različita. O tome ovisi čovjekov način postupanja s događajem.
Događaj je sam za sebe neutralan: vlastitom interpretacijom postaje za čovjeka negativan ili pozitivan. Treba stvoriti pretpostavke za sretan i zdrav život, a ne se u prvom redu boriti protiv posljedica koje čovjeka čine nesretnim i bolesnim. Treba preuzeti odgovornost za sadašnju situaciju i prihvatiti sebe kakav jest. Ne može čovjek protiv samoga sebe, niti pobjeći od sebe; sebe uvijek nosi sa sobom. Kada zna što hoće, može učiniti što hoće i želi.
S budnom i slobodnom glavom i povezanošću sa srcem čovjek održava široko polje opažanja, što stvarno postoji uz distancu prema sebi i stvarima oko njega. Treba usporiti brzinu: što se brže vozi, polje zapažanja je manje. Da bi bolje i dalje zapažao, čovjek mora usporiti tempo, mora polakše hodati da bi brže stigao. Treba imati dovoljno vremena. Najvažnije između podražaja i reagiranja je vrijeme. Zapažati stvari znači osjetiti ih bez vrednovanja.
I opet se vraćamo na činjenicu da je sve u našim rukama, u našem mozgu i našem reagiranju. Ono mora biti proaktivno, a to znači promišljeno, konkretno, razumno te našim pozitivnim emocijama potpomognuto!
