Dogodilo se jednom u nekom gradu da je čovjek išao ulicom sa svojim psom i konjem.

Udario ih je grom i stradali su na mjestu i uskoro su se našli u vječnosti.

Dugo su pješačili uzbrdo po jako suncu, te su strašno ožednjeli.

Uskoro su došli do velikih prekrasnih kamenih vrata koja su skrivala trg od zlata, a nasred trga stajao je zdenac s kristalno čistom vodom.

Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto.

"Ovom mjestu ime je Nebo", odgovori čuvar.
"Kako lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni..."

Čuvar čovjeku pokaza zdenac: "Uđi i pij koliko želiš, slobodno!"
"Ali nisam sam. Moj pas i konj su također strašno žedni", čovjek će.
"Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen. Ne mogu vam pomoći." Odgovori mu čuvar.

Čovjek se jako rastužio i premda bio jako žedan, nije želio piti sam, te se zahvalivše se čuvaru uputio dalje sa svojim prijateljima.

Nakon dugog napornog hoda po uzbrdici putnici su ugledali malo selo do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar.

"Dobar dan", čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav.

"Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni."

"Tu među stablima je izvor", reče čuvar, „možete piti koliko želite."

Čovjek, konj i pas uđu i napiju se vode koliko im je srce željelo. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita:
"Kako se zove ovo mjesto?"
"Došli ste u Nebo", odgovori čuvar.
"Nebo?! Pa kako je to moguće? Prošli smo pokraj prekrasnih mramornih vrata i zlatnoga trga, mislili smo da se ono zove Nebo?!", začuđeno će čovjek.

"Ne, ono je Pakao", reče čuvar.

Čovjek bijaše zbunjen. "Pa morate im zabraniti da varaju ljude govoreći im da je ono Nebo, to je laž i ljude zavodi!"

"Ne, nema veze. Ustvari smo im jako zahvalni jer nam čine veliku uslugu.

Naime, ondje se zadržavaju svi oni koji se lako odriču najboljih prijatelja."