Kad bi neki ljudi skočili sa visine svog ega na nivo svoje inteligencije. Poginuli bi.

Čovjek nije otok, nego je uvijek u nekom odnosu i međuovisnosti, pa u toj stalnoj interakciji utječe na druge ljude, a i drugi utječu na njega.

Postoje ljudi koji unutrašnja nezadovoljstva pokušavaju nadomjestiti materijalnim stvarima, ali to je jednostavno nemoguće. Zaraditi veliki novac i kupiti nešto lijepo i vrijedno kratkotrajno daje osjećaj sreće i ispunjenosti, ali taj osjećaj vrlo brzo izblijedi, i javlja se potreba za još novca, još kupovine, još materijalnih stvari.

Uživanje u materijalnim stvarima je sasvim u redu, sve dok ne pokušavamo da na taj način pobjegnemo od sebe i nezadovoljstva koje duboko u sebi osjećamo. U redu je uživati u novim cipelama ili torbi i radovati se kupovini, sve dok ne vjerujemo da te cipele i torba određuju koliko vrijedimo kao ljudsko biće.

Ne postoji univerzalna definicija sreće, svi mi imamo neke svoje kriterije koje postavljamo sebi i životu, i u zavisnosti od toga koliko ih ispunjavamo, određujemo da li smo sretni ili ne. Mnogi ljudi griješe kada kriterije postave u vanjski svet, i kažu sebi „Bit ću sretan kad: završim fakultet, se zaposlim, budem zarađivao dovoljno novca, sretnem srodnu dušu...“

Kada tako postavimo stvari sami sebe osuđujemo na nedostatak sreće u svakodnevnom životu i procesu postizanja naših ciljeva. Istraživanja i praksa pokazuju da je mnogo jednostavniji put do sreće kada cjenimo ono što već imamo, kada realno sagledavamo, volimo i prihvaćamo sebe, sa vrlinama i manama.

U suprotnom, dolazi do nezadovoljstva, rasta i pokazivanja ega na krivim mjestima i s krivim načinima.